Svijet umjetnosti i inspiracija
Rasťo Ekkert: „Počeci su teški, ali važno je pronaći svoj vlastiti put.“
Na samom početku želim se ispričati zbog svoje drskosti da pišem nešto o umjetnosti, jer smatram da za to nemam baš nikakvo pravo. Ali možda će vam moje misli na neki način pomoći, i tada to dobiva smisao.
Nekoliko riječi o meni...
Rođen sam 1964. godine u Bratislavi. Od malih nogu priroda je bila mjesto gdje sam se osjećao najugodnije. Prvo su to bile šume Malih Karpata, a kasnije, kada sam otkrio čari planinarenja, Visoke Tatre, gdje sam kao dječak iz nizine provodio puno vremena. Kasnije su se pridružili Kavkaz, Alpe i na kraju Himalaja. Zahvaljujući svom poslu reportera, putovao sam diljem svijeta; vidio sam ratove i patnju, ali i radost običnih ljudi, među kojima se osjećam najugodnije.
Vrhunac je bilo moje putovanje oko svijeta za osamdeset dana. Pritom su me uvijek pratili moja kamera ili fotoaparat.
Crtanjem i slikanjem počeo sam se baviti još u mladosti.
Pohađao sam vikend-atelijer Júliusa Kollera. Međutim, zbog zahtjeva mog posla, dugi niz godina nedostajalo mi je vremena i mira za sustavno stvaranje.
To se, međutim, promijenilo.
Prije četiri godine, moja prijateljica Tinka i ja preselili smo se u kućicu u osami, usred divljine Muránske planine. Ovdje mi se otvorio moj šareni svijet koji sam tako dugo nosio u srcu.
Pastiri, drvosječe, jednostavni i autentični ljudi iz planina – to je sada moj svijet i moja inspiracija. Svoje stvaralaštvo nazivam naivnom umjetnošću; iako se temelji na stvarnim krajolicima i ljudima, bilježim ono što se odražava u mojoj nutrini.
Krajolici i ljudi u njima su odraz moje duše... tako ja to vidim... i vjerujem da u svakoj slici ostaje komadić mene...
A sada krenimo u potragu za putem...
Sigurno neću reći ništa novo, ali temelj svega je zanat. Kod svakog oblika umjetničkog izražavanja prvo treba savladati crtanje. Da biste nacrtali čovjeka, stablo, konja ili psa, ne treba vam božanski talent; samo trebate pronaći predložak, uzeti olovku i papir i crtati. To je temeljni zanat. Čak i stolar mora prvo naučiti rezati dasku pilom i zabiti čavao... napravi stotinu jednostavnih polica prije nego što počne razmišljati o složenim komadima namještaja.
Isto vrijedi i za slikanje. Vjerujem da svatko tko želi i tko je dovoljno ustrajan može naučiti zanat. I time se već približavamo tom putu, ili bolje rečeno, potrazi za njim.
Naše današnje vrijeme je vrlo ubrzano; svatko želi sve i to najbolje odmah.
Na internetu postoje stotine uputa kako naučiti slikati. Naravno, ne škodi pogledati te videozapise, posebno kao samouki umjetnik – u koje ubrajam i sebe. Oni imaju svoju vrijednost, pogotovo na samom početku. Ali ako mislite ozbiljno, uz svakodnevno slikanje morate i puno razmišljati. Mogućnosti umjetničkog izražavanja su praktički neograničene, i upravo zato je tako teško pronaći vlastiti stil.
Ne želim ovdje pametovati, već samo ispričati kako ja to radim.
Čitam sve o umjetnosti što mogu pronaći, promatram slike, razmišljam i slikam. Živim u divljini Muránske planine. Susrećem ljude iz planina i s visoravni, i zato sam odlučio da i moja umjetnost mora biti poput okruženja u kojem živim. Pokrenuo sam ciklus Ljudi s visoravni.
U godinu dana naslikao sam 40 slika. Prvo su to bile uljane slike, ali postupno sam prešao na akril, jer slikam u slojevima i više mi odgovara brzo vrijeme sušenja akrila.
Pronašao sam svoj put, ne kopiram nikoga. Svoj stil nazivam „naivnim“ jer ne volim ograničenja i pravila... Naivnost znači slobodu. Prilagođavam stvarne ljude i krajolike svojim predodžbama; ne moram slikati čisti realizam – za to imam kameru ili fotoaparat...
Najvažnije mi je da pri svakoj novoj slici osjećam radost i oduševljenje. Osjećam da se razvijam i da mi moj put daje jasan smjer.
Eto, to je vjerojatno sve što sam htio napisati. Molim vas, nemojte biti previše strogi u ocjenjivanju... Slikanje je radost i trebalo bi biti nešto vrlo osobno.
Ako u svoju sliku uneseš komadić sebe, tada tvoje vrijeme i tvoj rad imaju smisla.